INTERVJU sa Sarom Lončar
pon, 24.srp 2017
  • Sara, možeš li reći par rečenica o sebi?

Pa ukratko, odrasla sam u Posušju, trenutno studiram u Zagrebu. Bavim se različitim aktivnostima, projektima i hobijima. Jako volim umjetnost u svim oblicima, a posebno me zanimaju i znanost i tehnologija općenito. Posebno me veseli pojesti nešto slatko ili popiti pivo s prijateljima, haha.

  • Studentica si psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, aktivna si u mnogo područja... Kako to sve stigneš?

Odgovor koji sam na ovo pitanje bezbroj puta čula je: „najvažnija je organizacija!“ Ali iskreno, ja ne mislim tako. Mislim da je najvažnije zapravo posvetiti se nečemu što voliš, odnosno biti strastven u tome što ti je važno. Organizacija je sponatni proizvod toga. Ne bih za sebe rekla da sam pretjerano organizirana, u smislu nekih detaljnih planova koje zadajem samoj sebi. Ali sam odgovorna i entuzijastična, volim puno potpuno različitih stvari, i svaki posao obavit ću detaljno i na vrijeme, uloživši svoj maksimum. Pa makar i ako budem radila cijelu noć, ili pet stvari odjednom. Nije teško ako to voliš i ako imaš obzirnosti prema drugima.

  • Ove godine si bila članica organizacijskog tima velikog projekta MEUZ. O čemu se točno radi?

Model European Union Zagreb, skraćeno MEUZ, simulacija je Europskog parlamenta i Vijeća ministara, i jedna je od najvećih MEU konferencija, koje se inače održavaju diljem Europe. Otvorena je za sve koji studiraju u Europi, a poanta je da mladi, ambiciozni ljudi na tjedan dana „uđu u ulogu“ ministra, europarlamentarca, lobista ili novinara, rade na stvarnim i aktualnim problemima kroz realističan proces funkcioniranja navedenih institucija. Cijeli projekt je zaista jedno nezaboravno iskustvo, savršen spoj kvalitetne rasprave i edukacije, te druženja i dijeljenja iskustava s mladima iz cijele Europe.

  • Dobitnica si i Rektorove nagrade?

Tako je, ove godine sam upravo za projekt MEUZ, zajedno s ostalim kolegama koji su radili na projektu, dobila Rektorovu nagradu.

  • Čime se jos uz faks bavis?

Osim spomenutog, sudjelujem i u organizaciji projekta „Zoom na psihu“, gdje zajedno s kolegama s mog ali i drugih fakulteta, te profesionalnim fotografima nastojim destigmatizirati psihičke poremećaje i psihički oboljele osobe putem umjetnosti, konkretno fotografije, kao i aktivnim angažmanom na društvenim mrežama putem naše stranice. Osim toga, volontiram u projektu „Ispričat ću ti priču Centra Pričaj mi, na način da nekoliko puta mjesečno djeci oboljeloj od malignih bolesti na Institutu za tumore izvodim lutkarske predstave. Bavim se i glumom, te sam ove godine zajedno s ostatkom ekipe pripremila i izvela predstavu „Junak sa Save“, koja je doživjela veliki uspjeh. Uza sve to, nastojim tu i tamo pogledat koju sezonu serije ili neki novi film.

  • Jedna si od najaktivnijih članova i mozak mnogih aktivnosti Epsilona, što tebi zapravo predstavlja ta udruga?

Za mene je Epsilon puno više od „još jedne udruge u Posušju“ ili „još jedne moje aktivnosti“... Epsilon je po mom mišljenju jedan važan kotačić mehanizma promjene. Kroz svoje intelektualno stimulirajuće projekte nastojimo podići svijest zajednice o važnosti znanja, tehnologije i umjetnosti, te pokazati kako produktivni i uspješni mogu biti niskobudžetni projekti ako se rade s puno ljubavi. Nažalost, trenutno smo prvi i jedni od rijetkih koji se usude sve to raditi besplatno, ali nadam se da će se i to promijeniti. Ekonomija znanja, dijeljenje i prenošenje svog iskustva na druge, posebno one najmanje, otvara obzore i potiče maštu, iz čega se dalje mogu roditi samo divne stvari. Zato volim Epsilon.

  • Jesu li mladi u Posušju i općenito u Bosni i Hercegovini dovoljno aktivni?

Kao i svugdje, neki ne, a neki i previše. Ali, općenito smatram da je jedan veliki dio populacije mladih ljudi, ne samo u Posušju, već i u BiH i Hrvatskoj, dosta trom i nezainteresiran za napredak. I to me čak i pomalo frustrira. Jedan dio njih je mozda nekad pokušao napraviti nešto i odustao na prvoj prepreci, kojih na našem području sigurno ima i previše. Drugi dio se jednostavno uljuljao u mišljenju  „meni je ovo okej, ja imam ono osnovno i više mi ne treba“.

Ako je nešto dobro, ne znači da ne može bolje. Ako može bolje, onda se trebamo za to izboriti. Naučila sam da nam nitko neće dati više ako to ne tražimo, pa čak ni ono što nam pripada, već će nas i u tome sputavati. Ljudi kao da su zaglavili u zaslonu svog pametnog telefona i zaboravili koristiti svoj puno pametniji mozak.

  • Koji su najveći problemi našeg Posušja te potencijalna rješenja?

Po meni, dvije stvari, nešto sto sam iz vlastitog iskustva doživjela kao najveće prepreke.

Prvo, smatram da bi smo trebali prestati gledati kako što više  dobiti, vec početi davati. Svoje znanje, svoje vještine, bilo kakve resurse koje možemo pružiti onima kojima je potrebno i koji žele naprijed. Ali bez da gledamo što ćemo time izravno dobiti za sebe. Smatram da je ponekad samo zadovoljstvo i doprinos ljepšoj i boljoj zajedničkoj budućnosti i više nego dovoljan.

I drugo, pokušati razumjeti da, ako je netko drugačiji od nas samih, ako drugačije misli ili djeluje, ne znači da je loš. Htjela bih da ljudi prihvate različitosti kao nešto dobro i konstruktivno, kao priliku za kompromis koji nas moze iznenaditi, jer mozda iz njega proizađe nesto jos bolje i ljepše.

  • Nešto za kraj...

Joj ne znam. Nekako se ne doživljavam sad u poziciji dijeliti savjete drugima ili upućivati na neke velike mudrosti za kraj, tipa „nikada nemojte odustati“ ili „sreća je putovanje a ne cilj“, fraze s poleđine boce poznatog branda hrvatske vode. Nadam se samo da su oni koji su (valjda ne s prevelikim naporom) stigli do ovog dijela teksta barem uživali čitajući ga, mozda pronašli nešto korisno ili zabavno, i time si bar malo začinili dan.